KEMAL MONTENO - INTERVJU
November 21, 2008 Trac nasao admin
Kategorije Estrada, Novi tračevi
Jedan od učesnika humanitarnog koncerta “Prijatelji od rođenja”, namijenjenog obnovi porodilišta “Jezero”, Kemal Monteno nije želio, kao što je ranije bio slučaj, izbjegavati medije. Već godinama nastoji da se što manje pojavljuje u medijima, jer je, kako sam priznaje, nezadovoljan njihovim odnosom prema estradi i načinom na koji se piše o pjevačima. Tvorac legendarnih hitova, poput Čolićevih pjesama “Sinoć nisi bila tu”, “Lidija” i “Jedne noći u decembru”, izazvao je veliku pažnju bosanskohercegovačkih medija zahvaljujući duetu sa mladom zvijezdom “Granda” Dušanom Svilarom i pjesmi “Nije vredno, sine moj”, koju je otpjevao na ekavici. Zbog toga su neki mediji čak pisali kako je Kemal “prodao dušu Beogradu”. Pjevač je za naš magazin govorio iskreno i otvoreno o svemu, a između ostalog i o tome kako je upoznao suprugu Branku i kako je rođenom sinu potpisivao autogram.
Uključili ste se u humanitarnu akciju za obnovu porodilišta. Da li samo pjevači treba da pokažu svoju humanost ili treba i druge strukture da se uključe u ovakve akcije?
U septembru 1948. u istom tom porodilištu rodio se Kemal Monteno. To je, prije svega, jedan sentimentalni razlog zbog kojeg sam pristao da se pojavim na jednom ovakvom koncertu. Međutim, ako je već u pitanju humanitarni koncert, onda bi svi trebali da radimo besplatno, i onaj koji je zadužen za svjetlo, a u kafani bi tom prilikom piće trebalo biti besplatno. Ovako, samo mi pjevači ostanemo bez honorara, a k’o fol humanitarno. Mi smo dali svoj doprinos. I ja, da nešto ovako organizujem, pozvao bih svoje prijatelje da svi damo po hiljadu eura iz svog džepa, i to bi bilo fer. Međutim, ubijeđen sam da će se jednog dana u ovom porodilištu roditi neki novi Bodo Kovačević, Mirza Delibašić, Davorin Popović…
Kakav je bila saradnja sa Dušanom Svilarom, na duetskoj pjesmi “Nije vredno, sine moj”?
Mlad je i telentovan, a pjesma je dobra. Kamo sreće da sam ja u svoje vrijeme imao priliku da upoznam Arsena Dedića ili nekog drugog aktuelnog pjevača u to vrijeme, da mi pomogne oko pjesama, produkcije. Danas se to radi drugačije, dikskografske kuće nastoje da mladima pruže priliku.
Međutim, mediji u Sarajevu su dosta kritikovali ovaj duet, jer je pjesma otpjevana na ekavici. Kako to komentarišete?
Niko osim medija nije na to obratio toliku pažnju. Ja razumijem da novinari moraju imati priču, ali to je potpuno nepotrebno. Neko namjerno hoće da me sabotira pa piše kao “Kemica prodao dušu Beogradu”. Nisam ja nikome prodao dušu, to su sve priče! Bio sam i ostao sarajevska raja.
Da li zbog toga svjesno izbjegavate novinare?
Danas medije privlače pjevačice koje vrte guzovima. Gdje su skandali, tu su novinari i mediji, a ako još kojoj ispadne sisa, to je onda tek zanimljivo! Danas više nikoga ne zanima šta radi Arsen Dedić, niti ima puno novinara na njegovim koncertima. Ja se ne uklapam u tu priču, niti sam zanimljiv za slikanje i provlačanje po medijima.
Kako komentarišete današnje stanje na estradi?
Sve je okrenuto naopačke. Pošto živim u Zagrebu, iz automobila stalno čujem da trešte narodnjaci, čak više nego u Beogradu.
Pripremate i novi album, kada ga možemo očekivati na tržištu?
Nadam se uskoro. Ostao sam vjeran sebi i svojoj publici, tako da od mene ne možete očekivati neke drugačije pjesme. Isti onaj Kemica koji samo zna pjevati o ljubavi i družiti se sa gitarom. Sve moje pjesme govore o ljubavi, posvećujem ih zaljubljenima.
Šta vas čini srećnim?
Moja porodica, naravno. Uz mene su moja Branka, sin Đani, kćerka Adriana, unuke Lajla i Lora. Oni su mi bitni u životu, važna podrška kroz karijeru i svaki dan me čine neizmjerno srećnim čovjekom. Anegdota je da sam u jeku svoje slave sinu potpisivao autogram na singlicu. On je stao među raju, ja ga pitam šta će on tu, a on kaže: “Hoću da mi Monteno potpiše ploču”. Ja mu kažem da sam mu tata, a on meni: “Nisi, ti si Kemal Monteno!”
Da li je tačno da ste prvu gitaru dobili na poklon?
Jeste. Odrastao sam na Koševu, sa porodicom Roma u komšiluku, koji su uvijek svirali i pjevali, a i ja s njima. U Gimnaziji sam upoznao Davorina Popovića i Kornelija Kovača, koji je bio zaljubljen u jednu curicu i slao joj pisma po meni. Svi su se oni bavili muzikom. Onda je došao Đorđe Novković, koji je zamjenjivao moju profesoricu muzičkog, pa onda prvi festival “Mladi pjevaju proljeću”, gdje se za deveto mjesto kao nagrada dobijala gitara. Molio sam Boga da dobijem tu gitaru, i zaista sam osvojio to deveto mjesto. Na toj gitari su nastale neke on najboljih pjesama.
Sjećate li se svog prvog nastupa?
Subotica 1963. godine, i suze! Tada se pojavila i Josipa Lisac. Imao sam dvije pjesme, i ni jedna nije ušla u finale. Plakao sam i bio beskrajno tužan dok sam išao prema hotelu. Sutradan su svi vikali na mene zašto nisam spreman za nastup jer sam bio nagrađen od strane stručnog žirija i žirija novinara. To je sve snimao “Filmski žurnal”, i taj nastup sam nekoliko puta krišom odgledao u kinu “Romanija”.
Kada ste upoznali suprugu Branku?
To je bilo baš davno, daleke 1967. godine! Kada sam je vidio na sarajevskom korzu, odmah sam pomislio “ova je mala taman za mene”! Nisam znao kako da uspostavim kontakt i da joj priđem. Ohrabrim se i pitam je da mi posudi jedan dinar. Ona mi kaže da nema, ali da će ga naći. Ode kod kolege i posudi dinar. Rekao sam da ću vratiti sutra, a zapravo sam samo tražio izgovor da je sretnem i sutra. E, onda smo se našli sutra, tako je počeo i traje sve do današnjeg dana! Danas se mladi nalaze po nekim kafanama u mraku, i kada se sutra sretnu ne mogu se prepoznati. To su bila fina, romantična vremena.
Kako je izgledalo biti zaljubljen u to vrijeme?
Predivno! Šetali smo po parkovima, držali se za ruke, išli u kino, razgovarali o muzici…
Kada je nastala pjesma “Jedne noći u decembru”?
Pjesma je nastala u vojsci, a posvetio sam je Branki za njen rođendan. Čim sam se vratio iz vojske, oženio sam se, iako sam bio još uvijek mlad. Prvo se rodila kćerka Adriana, a onda i sin Đani. Zanimljivo je to da je on stvarno rođen u decembru, iako se trebao roditi u januaru. Branka je dobila trudove krajem novembra, a moja majka joj je savjetovala da se malo strpi i rodi ga u decembru, kako bi bilo u skladu s pjesmom. Tako je i bilo, jer se Đani rodio 2. decembra.
Uspomena na Tita je nezaboravna!
Kako je izgledalo pjevati sa Titom?
Nisam čovjek koji se okreće kako vjetar puše, i ne mogu me promijeniti. Onoga koga sam volio, volim i dalje, i gotovo! Tako i protiv Tita mogu govoriti šta god hoće, ali moje mišljenje o njemu ne mogu promijeniti. A, taj susret, kada mi se pridružio na sceni i otpjevao sa mnom “Bella Ciao” nezaboravna je uspomena koju ću čuvati do kraja života.
Izvor: Svet
Vasi komentari
Mislis da je trac zanimljiv!? Prokometarisi ga, ali budi pristojan jer ce tvoj komentar prvo pregledati admin...